Hormonalni poremećaji i prehrana
Jeste li se ikad zapitali zbog čega ste zapravo gladni? Zašto ste gladni slatkiša ili „fast food-a“? Ili, zašto možete otvoriti frižider pun hrane, pa stajati i reći: „Ništa mi se ne jede“?
Naše tijelo nije jednostavan spremnik kalorija koji se mogu zbrajati i oduzimati. Vođeno je složenom igrom hormona koje orkestriraju unos, želju i povezanost s hranom. Razlikujemo glad i apetit. Glad je naša fizička potreba za jelom.
Apetit je naša želja za hranom. Kontrolira ga komplicirana interakcija hormonalnih signala koji potječu iz masnih stanica, stanica gušterače i stanica u crijevima. Signali se obrađuju i putem kognitivnih i emocionalnih filtera.
Hipotalamus je glavni regulator apetita. Samo usaglašeno djelovanje svih čimbenika ovog orkestra doprinosi stvaranju osjećaja sitosti i regulaciji apetita.
A kada dolazi do problema?
Problem nastaje kada neke od violina ispadnu iz orkestra, poglavito ako je njihovo djelovanje snažno i važno.
Npr, hormoni leptin i inzulin snažni su regulatori unosa hrane. U normalnim okolnostima oni uzrokuju osjećaj sitosti, odnosno smanjenje uzimanja hrane. U debljini se javlja neosjetljivost centra u hipotalamusu na djelovanje ovih hormona.
Tako mozak ostaje bez potrebnih informacija koje ti hormoni nose. On „ne zna“ da je probavni sustav pun, nitida su rezerve energije prevelike. Događa se sporo postizanje osjećaja sitosti što uzrokuje pojačano i produženo uzimanje hrane. Osoba se deblja.
S druge strane, inzulinska rezistencija na perifernim tkivima ne mora u pravilu biti prisutna samo kod ljudi s viškom kilograma. Danas se sve češće javlja i kod osoba s normalnom tjelesnom masom. Obično se otkriva kod žena srednje dobi koje se požale na učestale napadaje gladi i naglo debljanje.
O čemu se zapravo radi?
Posljedica neosjetljivosti stanica perifernih tkiva na inzulin njegovo je pojačano izlučivanje.
Obzirom da se radi o najsnažnijem anaboličkom hormonu u našem tijelu koji je zadužen za deponiranje masti, konačan rezultat je debljanje. Usporedno sa slabljenjem periferne inzulinske osjetljivosti, slabi i inhibitorni učinak inzulina na centar za apetit u hipotalamusu.
Drugim riječima, osoba nastavlja jesti iako bi zbog visoke razine inzulina u krvi zapravo to trebala prestati. Nastavlja se nekontrolirano debljanje. Situaciju komplicira činjenica da je u debljini snižena koncetracija i nekih drugih hormona koje izlučuje sluznica crijeva (GLP1, PYY) čije je funkcija da uzrokuju osjećaj sitosti i prestanak uzimanja hrane.
Zaključak
Stoga, upravljanje uzimanjem hrane više je od jednostavnog donošenja odluke i gospodarenja voljom. Ponekad nismo svjesni da naše tijelo krije zamke, poremećaje u radu hormona koji mogu ometati naše istinske napore za regulacijom tjelesne težine.
Mi, zapravo trebamo poduku. Upoznavanje suštine vlastitih hormonskih poremećaja oslobađa osobnu motivaciju i omogućava postizanje kontrole nad odabirom i unosom hrane.
U toj izazovnoj avanturi otkrivanja tajni našeg organizma potražite stručnu pomoć liječnika.
Obratite nam se s povjerenjem
Vaš Endimet tim
